Nerijetko smo i više puta u jednome danu izloženi komunikacijskim situacijama za koje nismo adekvatno pripremljeni. Možda nam nije dan u kojem se osjećamo dobro, možda nam se dogodio neki stresan ili neočekivan događaj koji je na nas stavio traga, možda je situacija sama po sebi već okovana predrasudama i uglavljena u našoj svijesti kao negativna, poput one koju smo za primjer uzeli u posljednjem blogu – dolazak na šalter neke institucije, možda ne raspolažemo svim podacima, informacijama, argumentima, itd. Što god bilo, moramo znati da i u tim, uvjetno rečeno, nezahvalnim okolnostima mi uvijek na raspolaganju imamo minimalno – lijepu riječ. Lijepa riječ, pritom, nikako ne znači laskavost, pretjerivanje u komunikacijskom podilaženju, stvaranje umjetno lijepih dojmova, već znači svjesni ulazak u proces u kojem želimo postići win – win situaciju za obje ili više strana, no, istovremeno želimo ostvariti i vlastiti cilj komunikacije.

Lijepa riječ u ovom slučaju, ne nastaje kao nekakav plastični odabir pojedinih riječi iz vokabulara (iako ne isključuje i taj segment), već, prije svega, nastaje kao komunikacijski rezultat nakon što smo stvorili novu percepciju komunikacijskoj situaciji kao dvosmjernom procesu. U njemu se naš sadržaj, naša, najčešće riječ, „sudara“ s recipijentima, odnosno primateljima naše poruke koji su, također, uključeni stvaranje komunikacijskog procesa i o kojima jednako ovisi njegova uspješnost. Komunikacija je, osim u slučaju intrapersonalne komunikacije, uvijek dvosmjerna ulica u kojem druga strana ima jednaku vrijednost i važnu ulogu kao i mi sami. Druga strana je uvijek zadatost sama za sebe i mi, prilazeći komunikacijskoj situaciji, moramo imati na umu da naša percepcija nije isključiva i nije jedina. Štoviše, samo apsolutno uzimajući u obzir dvosmjernost i pretpostavljajući da je proces unaprijed opterećen i drugom stranom, njezinim očekivanjima i percepcijama, naša će se uloga u komunikacijskom procesu automatski poboljšati za barem nekoliko razina. Naime, prirodno je da one stvarnosti kojima pristupamo s, barem, nužnim razumijevanjem onda tako i tretiramo – s određenom dozom razumijevanja.

I inače, kod svakog drugog javnog ili privatnog obraćanja, obraćanja putem društvenih mreža, novih ili klasičnih medija, vrijedi uvijek isto – publika kojoj se obraćamo neodvojivi je dio planiranja i našeg vlastitog obraćanja.

U tom smislu, ako se nađemo tako pripremljeni i svjesni moguće „nervozne“ situacije u šalter sali naše će reakcije na moguće negativne smjerove komunikacije sa službenikom ili službenicom već samim shvaćanjem biti pripremljenije i stabilnije te tako umanjiti daljnji razvoj tih negativnih smjerova:

Forme i mogućnosti za našu lijepu riječ i njezino korištenje u svakodnevnim situacijama su nebrojene, na raspolaganju su nam odmah, a mogu bitno odrediti komunikacije.