Kampanja je bila potrebna, bila je potentna i odvijala se cijelo vrijeme, no mnogi to nisu uočavali. Bila je i drugačija, u specifičnom trenutku vremena i puna, reklo bi se na kraju, a da zvuči politički korektno, neizvjesnosti.
Nekoliko naših highlightsa, isključivo prema kriteriju prepoznatih i iskorištenih prilika.
Prvo što je bilo potrebno prepoznati, a u čemu su se najbolje snašli neki novi budući “SDP” i “HDZ”, odnosno Most i Možemo je napokon – sadašnjost, realnost, artikuliranost i odmak od batinanja i maltretiranja ideologijama. Ako već napamet znamo tko je gdje na spektru i što to znači u ideološkom prijevodu, svaka pošteda ponavljanja dosadašnje nepromjenjive i prazne tridesetogodišnje formule je za svaku nagradu i za svaku pohvalu. Oni mogu biti iznenađenje izbora samo kratkovidnima. Dosljedno komuniciranje i izgradnja vlastitih platformi, nebavljenje drugima, već sobom i ispravljanje pogrešaka u hodu, plus, naravno, entuzijazam koji su osobno unosili neovisno o ustaljenim predodžbama kako izborna pokretljivost mora izgledati – bile su presudne.

Retro koalicija

Nedostatak istoga odlučio je SDP-ov poraz pa su tako umjesto “Restart koalicije” iskomunicirali “Retro koaliciju” i nisu se dobro proveli. No, ono što se ne može oduzeti SDP-u je, ipak, na kraju – Davor Bernardić. Reklo bi se da je čovjek fenomen koji je sinoćnji opći potop ispratio rijetko stabilno, čvrsto i s dozom optimizma, kao što nije niti jednu temu u kampanji, a niti prije nje. Čovjek je zablistao pred praznom dvoranom, bez novinara i punokrvno, dostojanstveno se osvrnuo na gubitak izbora. Time je na neslavnom završetku SDP-a kakvog poznajemo 30 godina, pokazao kvalitete koje bi jednom mogle doći do punog izražaja i nekog njegovog novog početka. Bernardić i inače može više slušati sebe jer parirati u uvjetima koji su njemu postavljeni – siromašno iskorištena logistika, nedostatak ukupne vizije, višak lica koja se nisu snašla ne mogu se smatrati njegovim osobnim porazom.  On je unuče na koje SDP zapravo može biti ponosan.

Inspiracije nikad previše

Domovinski pokret ima zašto  biti zadovoljan, no, procjenjujemo – ujedno je dosegnuo i svoj plafon ako se brzinski ne prilagodi konkurenciji koja ga čeka u Saboru. Naime, ono što Domovinski pokret nije detektirao jest da je njihova glavna konkurencija – loša politika HDZ-a tijekom desetljeća, negdje putem prešla u novi format, a Domovinski pokret ostao je boriti se formatom koji današnjem HDZ-u ne parira. Na isti način može se govoriti o Domovinskom pokretu u odnosu na novi MOST. Domovinski je negdje između, no potrebna je inspiracija. Mnogo inspiracije za budućnost.  Daleko od toga da DP nije stvorio neke nove veze između desnomislećih intelektualca, no nije ih niti postavio u biračima atraktivne okvire. Bilo je tu i vrludanja, Škorinih javnih uvredljivih reakcija koje biračima nisu mogle baš poslužiti u donošenju biračkih odluka te mrcvarenja po izjavama koje su mogle biti sanirane i prije nego li su izgovorene.

HDZ-ov izveslaj i ženski touch

I za kraj – pobjednici, ne bez pokrića. HDZ je iskoristio apsolutno svaku priliku koja je bila na raspolaganju: ranije pogreške, iskustvo kojem sada već ima koje desetljeće, poznavanje materije, ispoštovali su i trendove u nastajanju te komunikaciju lišenu viška i neučinkovitosti. Čak ni bahatost Andreja Plenkovića na prvom sučeljavanju s Davorom Bernardićem, niti slučaj Josipe Rimac nisu napravili značajniju štetu. HDZ je isplivao i to sa stilom.

Bonus track kod ove kampanje su žene u politici i nova sadržajnost koja je došla u politički eter preko Marije Selak Raspudić, Dalije Orešković, zatim političarke koja je u okruženju provela tek 4 tjedna, Riječanke Carle Konta i drugih. Kada smo već spomenuli Rimac, ako bismo ironizirali, možemo primijetiti ženski momentum s parfemom i ružom na usnama i u hrvatskom političkom kriminalu :). Šalu na stranu, gore spomenute žene zasjenile su svoje prethodnice. Komunicirale su ženski, kao žene u ženskim tijelima, a ne kao primužene žene samo zato jer je politika u pitanju. Bile su uključive, ali odlučne, artikulirane i dominantne te vrlo, vrlo konkretne u otvaranju tema kojima su se predstavljale.

Drugi element čine i izborni analitičari te komunikacijski stručnjaci među kojima se, osim prekaljenih mačaka Krešimira Macana i Bože Skoke, pomalo, ali sigurno isprofilirao i Jerko Trogrlić, čovjek koji je odradio sjajan posao, i to vjerojatno ne samo na jednoj, ovoj nama u javnosti vidljivoj, razini.