Danas ćemo se osvrnuti i na naše male i mlađe komunikatore u nastajanju, a koji tek ulaze u šumovit i podosta glasan svijet komuniciranja koji nas okružuje. Pritom, ne mislimo samo na razvoj pojedinačnih govornih sposobnosti i vještina, već i na različite kanale online i digitalne komunikacije općenito: društvene mreže, mobiteli, mailovi preko kojih se, nadalje, razvija ili ne razvija svijet o važnosti uspostavljanja što kvalitetnijeg komunikacijskog okvira za budućnost naših najmlađih. Pustimo li da se naša djeca i mladi stihijski razvijaju u tom smislu, kao društvo, ali i kao pojedinačno odgovorni roditelji, skrbnici, odgajatelji, riskiramo posljedice u nemjerljivim razmjerima: slikovito govoreći, nove generacije puštamo bez oružja za sve nemilosrdnije bitke kojima se lako mogu izgubiti konture kvalitetnog, svrhovitog i komuniciranja za opće i pojedinačno dobro, a ostavljamo ih „goloruke“ na informacijski zakrčenom terenu na kojem ne postoje jasne granice rizika za razvoj mladih ličnosti.
Prepuštanje pasivnoj stihiji ili stvaranje aktivnih komunikatora?
Cyberbullying, sloboda svake vrste izražavanja, govor mržnje, iskazivanje mišljenja, uvažavanje tuđega te ostalo, pojmovi su koji se gube u nepreglednom moru mogućnosti koje komuniciranje danas nudi. Istovremeno, komuniciranje kao govorna, pisana, foto ili neka treća kreativno – poslovna forma, nije više samo pitanje prestiža ili odraz stanovitog osobnog standarda ili standarda organizacije, već je to pitanje pojedinačne, gotovo intimne svijesti koja je ili razvijena ili nije te prema kojim kriterijima. Digitalno okruženje, naime, pretvara djecu primarno u primatelje i konzumente umjesto u kreatore koji na pravilan način komuniciraju svoje želje, potrebe, misli ili druge autentične činove na kojima se, nadalje, može temeljiti njihova buduća dobra i sve zahtjevnija socijalna integracija. Tu su i poticanje na hrabro izlaženje iz sigurnih komunikacijskih zona, asertivnost u govoru i pismu te, općenito, proaktivno ponašanje u školskom i izvanškolskom okruženju.

Primjerice, vidimo da se djeca se sve češće oslanjaju upravo na odrasle da razrješavaju njihove sukobe s poznatima ili nepoznatima. Osim što je u današnjim komunikacijskim okruženjima mogućnost svake vrste sukoba dovedena do svojih neuhvatljivih razmjera, takav pristup sve je manje od pomoći i za razvoj budućih generacija u njihovim vlastitim kompetencijama. Možemo li pomoći svom djetetu da ono kroz život i nepovoljne situacije prolazi s jednom dobrom vještinom zagovaranja onoga što je njemu bitno, a opet da ta ista vještina ne znači ugrožavati, ugnjetavati ili bulirati onog drugog? Možemo li od takvog djeteta očekivati da se lakše brani i od potencijalnih nasilnika u fizičkom i digitalnom okruženju? I, konačno, možemo li komunicirajući vrijednosti i kvalitete svakog pojedinca podizati vrijednost cijele zajednice i društva? Možemo. I moramo.
Stay tuned!
0 Comments