Lako je sada šutirati riječkog gradonačelnika koji je komunikacijski oduvijek na  razinama tvrdih međa, nema preko. Vijećnica Ivona Milinović nije jedina osoba koja je osjetila verbalno šamaranje prvog čovjeka Rijeke od kojeg, navodno, strepe čak i u gradskoj upravi. Kada je svojevremeno poručio novinaru da si zabije mikrofon u g…cu, a bilo je to još u davnini njegovog vladanja Rijekom, koje se, priznali mi to ili ne, nerealno oduljilo, već tada je bilo jasno da Vojko Obersnel možda ima nekakav postotak svjetonazorskog kapaciteta pratiti jedan dio tadašnjih riječkih polemika, no ujedno to je i jedini kapacitet kojeg je jedna osoba na čelu grada pokazala u 20 godina. A s druge strane, isključivo polemiziranja ne mogu biti ozbiljna politička platforma. Pogotovo u vremenu u kojem je ono postalo i karikirajuće. Vrijeme je djelovanja. Kod toga se Obersnelovom vječnom izazivaču, Hrvoju Buriću, nikada neće moći oduzeti pionirska, ponekad suluda i često nekritična, ali u svakom slučaju hrabrost da mu se javno i direktno  suprotstavlja i da zauzvrat riskira ad hominem etikete gradskog klauna, redikula itd. I mnogi svjetonazorski bliži Obersnelu znali su istupiti hrabro i tu im se mora skinuti kapa.

Funkcijama smisao daju ljudi koji ih obnašaju 

20! godina ovaj je čovjek nagrađivan glasovima birača mobiliziranih na štandu s besplatnim sardelicama ili na top rock eventu gdje su ga kao cool i modernog mogli percipirati u dijelu krugova tadašnje riječke omladine.
20 godina bi nekome bilo i previše vremena koje je mogao iskoristiti da zaista pomogne gradu da se razvije u punom smislu i punom kapacitetu. 20 godina je komad života u kojem čovjek, ako već i ne stvori svojim talentom nešto, a ono može barem naučiti ponešto, kao što je osnovna kultura u javnoj komunikaciji, kao što je to pravo značenje tolerancije – riječi koju je često prevrtao po ustima, ali rijetko joj pratio značenje ili kao što je to naprosto osjećaj za građane koje vodi. No, kako su to osobne karakteristike na njima ćemo stati. Politički tragovi Vojka Obersnela također postoje, kapali su tijekom 20 godina, no o nekoj izdašnosti u protoku dva desetljeća se ipak ne bi moglo govoriti.
Slučaj Ivone Milinović do kraja je razotkrio prirodu osobe koja je na čelu jednog grada 20 godina. Funkcija sama po sebi je samo funkcija, život i smisao neke funkcije daju joj njezini nositelji. Primjera radi, mladi političar Andrej Poropat, s kojim je Prava poruka također imala čast surađivati, bio je, mogli bismo reći, također hrabar kada se prije nepune 3 godine odlučio jednokratno nezahvalnim potezom postizbornog koaliranja, približiti sustavu, uočiti u njemu funkcionalnosti i disfunkcionalnosti, a iznad svega iskoristiti to vrijeme na čelu Gradskog vijeća Grada Rijeke kako bi uporno pronosio smisao političkog dijaloga u Rijeci vjerojatno svjestan činjenice da Rijeka jest posebno tkivo, grad posebnih i ekspresivnih ljudi. Pa tako i političara. Nemojmo se zavaravati, može se. Baš kao što se Obersnel javno izjasnio da mu isprika Ivoni Milinović u godini 2020. ne pada na pamet, Poropat s istim nije imao problema kada je istoj vijećnici zabunom oduzeo riječ. I to na public. Svoje kolegice i kolege u Vijeću također vodi principijelno i drugačije od svih njegovih prethodnika, s poštovanjem i uvažavanjem koje zaslužuju i tu svaka priča o funkcijama, politiziranjima, brojanju ruku pada u vodu. Poropat je, zajedno sa svim članovima aktualnog saziva, u Vijeće unio novu dinamiku i principe u izgradnji gdje su politički sukobi marginalni kada je u pitanju onaj ljudski respekt prema svima, posebno kada su u pitanju neistomišljenici. Obersnel to nikako nije mogao prihvatiti. Nije mogao prihvatiti da u gradu živi više od 17 tisuća glasača i da ti glasači nisu rupa bez dna koja može baš zauvijek trpjeti podjele i poniženja, ignoriranje i nasilno svrstavanje u ladice na marginama. Taj se skliz dogodio baš upravo iz razloga jer Obersnel očito ne poznaje cijelo okruženje. Zaboravio je da su inat, prkos, riječki kapric odlike cijelog grada, a ne samo njegovog kruga ljudi. I pustio je sve nezadovoljnike kojih je s godinama bivalo sve više da dovoljno dugo ključaju, da se u tome povezuju i da pomalo uviđaju da nije Rijeka crvena jer je crvena, neka je i zelena, neka je plava ili žuta, već da je Rijeka zapravo u bojama izrazite dominacije jednog jedinog čovjeka. Kamo sreće da je dominacija bila izgrađujuća, uključiva, poticajna. Onda bi mu se i nepostojeći autobusni kolodvor mogao lakše zaboraviti, a ovako je pao u zaborav sam od sebe. Zbog godina iščekivanja.

Korona sastavljanje

Korona vrijeme nije vrijeme za nove sukobe. Vrijeme je za sastavljanje i komunikaciju, za stvaranje novih uvjeta pod kojima samo zajedno fokusirani na iste, dostižne ciljeve možemo opstati kao grad. Tko prvi to hrabro potakne i krene putem novog , unutarnjeg “oslobođenja” Rijeke, uvažavajući njezine specifičnosti, ali i potičući njezino stvaralaštvo, komunicirajući s gradom u svim njegovim zakutcima, izvlačeći iz njih odlične ljude i međusobno ih povezujući za neke nove, svima korisne, priče, taj će biti i dostojan bilo koje funkcije u gradu koji, na prvom mjestu, baš kao što je spomenuti predsjednik Vijeća jednom rekao, u gradu koji, a mi dodajemo sada više nego ikada, treba sve svoje ljude.