Vrijeme je za različitosti koje se isprepliću!

logo

Piše: Ana-Marija Vizintin

10/01/2020

Naravno da određeni klijenti traže određenu ideološku obojanost ako stižu iz politike. Apsolutno za poštovanje, ali i za smještanje na pravu razinu s doziranim porukama. Nisam od onih koji se poslovno vezuju za strane, stranke i strančice pa, prema tome, mogu slobodno reći svima koji su zapeli u takvoj situaciji da je puno, puno bolje – vani :). Kada je um donekle slobodan, koliko može biti u sustavu u kojem živimo, onda je i komunikacija mnogo tečnija, lakše se razumijemo i puno lakše se postižu rezultati. Da pojasnim primjerom koji slijedi…

Radio Trsat – bazen različitosti koje se sretno vole

Jedan veliki dio svog sadašnjeg posla naučila sam razumijevati kao urednica Informative na tadašnjem Radiju Trsat. Bio je to po mnogim stvarima specifičan kolektiv. Zahvaljujući razvijenoj kreativnoj polutki mozga njegovog tadašnjeg direktora te odličnoj radnoj i privatnoj atmosferi koju je on svakodnevno gradio među svim zaposlenicima i honorarcima – svatko od nas tridesetak koji smo prošli hodnicima Radija Trsat u tom je razdoblju naučio važne životne lekcije. Naime, ekipa koja je marširala tom radiopostajom bila je tako nekako zanimljivo okupljena da to nitko nije mogao ne primijetiti: od legendarnog Izota i njegovog boemskog „boli me ona stvar“ stava, do naših novinarki i marketingašica među kojima nisi znao koja je mogla bolje konkurirati za naslovnicu nekog modnog žurnala, neke od njih s neskrivenom ljubavlju prema – cajkama, da – cajkama, preko rock, hip-hop, house i ostalih glazbenih fanatika našeg grada, na Radiju su redovito gostovali najrazličitji: svećenici, političari, oni hard core riječki alternativci, bilo nas je i Hrvata i Srba, praktičnih vjernika različitih religija, poluvjernika, nekakvih mješavina, a onda i ljudi koji uopće ne vjeruju, bilo nas je političnih, apolitičnih, velikih, malenih, starijih, mlađih, mršavih, debelih. Ukratko – bio je to bazen različitosti koji je svakoga dana gradio jednu, jedinstvenu, zajedničku i odličnu priču u eteru koji se penjao po ljestvama slušanosti brzinom na koju nismo računali. Jer nismo računali na x faktor koji je nastao ujedinjenjem svih tih prštećih energija i – naravno – različitosti.

Osim naših međusobnih i intenzivnih razlika s kojima smo se svakodnevno sudarali i učili prihvaćati, a znalo je biti baš izazovno, naša je radijska obitelj rasla i kao kolektiv koji je s vremenom na vlastitoj koži naučio da se drugačijih – ne treba bojati. Da se s drugačijima može – svađati i voljeti istovremeno. Jer na kraju dana ta naša „drugačijost“ pala bi u sedamnaesti plan, ostali bismo samo mi, takvi kakvi jesmo. I dan danas, sigurna sam, svatko iz te ekipe dao bi sve od sebe da pomogne bilo kome drugome iz te ekipe. Veze koje su se tada stvorile među nama ne bi bile ni danas jednako čvrste, pulsirajuće i uvijek aktualne da smo bili svi isti i puhali svi u isti rog. Naprosto, naše su nas različitosti stalno „tentale“ da se bolje upoznajemo, razumijemo i da se više nego što je uobičajeno trudimo jedni oko drugih, nekad s riječima, a nekad i bez njih. Dan se morao izgurati, a mi smo to radili s najvećim guštom na svijetu!

„Desničarka“ koja previše „ljevičari“ po eteru

Ono što je bilo specifično za moj dio posla je jedna vrlo slična konstelacija između vlasnika Radija i sredine u kojoj je Radio djelovao. Vlasnik je bio poznati novinar iz Zagreba, izrazito desnih uvjerenja koji je baratao tom materijom kao što se pije voda – kompletno informiran, politički pismen s dovoljno iskustva da mu se bez straha moglo vjerovati kada bi nam objašnjavao zašto je važno znati istinu o Domovinskom ratu, one neke uglavnom prešućene istine, zašto je važno znati neke velike istine o bivšem sistemu i kako se sve one prelijevaju u tadašnji medijski prostor i svakodnevna politička prepucavanja i analiziranja. S druge strane, Radio je bio najslušanija privatna postaja u Rijeci, u gradu koji je kao nijedan grad u Hrvatskoj obilježen garniturom i potomcima Linić – Obersnel loze koja je, pak, po svojim uvjerenjima i brandu bila u kompletnoj suprotnosti sa spomenutom strujom našeg vlasnika. Radio je ovisio i o svome vlasniku, ali i o lokalnoj zajednici u kojoj je djelovao. Biti na čelu jedne tako posložene Informative znalo je biti jako teško. Ponekad su opomene pljuštale s obje strane, prikrivene ili otvorene. Znala sam izaći u grad gdje bi me dočekao, primjerice, kolega iz drugog medija s komentarom: „A, evo naše desničarke“. Istovremeno bih „zaradila“ penale od vlasnika na plaći jer sam, citiram: „previše ljevičarila u eteru“. Jednostavno, bila je to realnost u kojoj si se, druže, baš trebao snaći. Meni su oba ta svjetonazora jednako bliska. Moja je pokojna nona ljubila Titovu sliku u svom dnevnom boravku, dok je moja pokojna baka po rukama imala tetovaže križeva kao uspomenu na tradiciju tetoviranja žena u Srednjoj Bosni. Jedna je plesala partizanska kola, druga je izgubila brata svećenika na Bleiburgu. Jedna je vrtjela grah, druga je po prstima vrtjela krunicu. Nevjerojatan spoj mojih roditelja rezultirao je – mojim bratom i mojom malenkošću u čijim venama teče jedna zanimljiva, pomalo nemirna, otvorena i vruća krv. Mi se ni nismo mogli razviti drugačije nego s razumijevanjem cijelog tog koncepta, s tradicionalnim i netradicionalnim dijelovima naših naravi, karaktera i duhovnih gena. I zato je iskustvo Radija Trsat bilo neprocjenjivo i povezano sa svim mojim osobnim životnim filozofijama. Stalno balansiranje i volja da se slušateljima isporuči što objektivnija informacija nekad je značila prevagu na jednu, a nekad prevagu na drugu stranu. Svi oni kojima su njihovi stavovi cement, beton, nepromjenjiva ustajala masa koja ih jedino drži na okupu kao ličnosti i bez čega takvi ljudi valjda ne bi mogli niti postojati nisu bili zadovoljni time. Međutim, većina naših slušatelja prepoznavala je vrijednost takvog pristupa koji nije išao za omalovažavanjem bilo koga, a koji je donosio jednakovrijedne fakte s obje strane. I s vremenom, došli smo do zadovoljavajućeg statusa koji je u nekoliko navrata bio i potvrđen s obje te strane – radio koji je premašio mentalitet svoje sredine. Čak je i današnji predsjednik, tadašnji vođa SDP-a i premijer u nastajanju, jednom prilikom svojevremeno u jednoj izjavi s respektom nijansirao da je Radio Trsat postaja nacionalnih gabarita, iako smo imali tek županijsku koncesiju. Znalo nam se dogoditi da najpoznatiji katolički vjeroučitelj u Hrvata Miletić, redovito odlazi na Pantovčak radeći ekskluzivne intervjue s tadašnjim predsjednikom Ivom Josipovićem, baš kao što nam se dogodilo da kolege antidomoljubnog predznaka zajedno s našim predivnim braniteljem, pokojnim Valterom Lulićem sa suzama u očima prate presudu generalu Gotovini i ostalima.

Samo zajedno smo najjači ikad

S vremenom takav nam je mindset ujedinjenih različitosti postao navika i nešto oko čega više nije bilo problema. Zajedno smo bili najjači ikad.

I o tome se radi. Različitosti koje se podržavaju, kod kojih međusobna fluidnost kad joj se pusti prostor nije bauk, promjene ili nadogradnja vlastitih stavova zbog bogatstva koje nam dolazi preko drugih ljudi i od kojih nitko nije umro, nego dapače, te konstantna tenzija tih mnogobrojnih suprotnosti na najpraktičniji način pomogle su nam da izvučemo iz sebe ono za što je, toplo se nadam, napokon došlo vrijeme i na velikoj sceni.

Ljudi su siti podjela. Osim što su siti, podjele su out, totalno out. Mrziteljsko i ograničeno operiranje samo po ideološkim temama bi se trebalo zakonom zabraniti – ne jer tu nema istine, nego jer – čemu? Koji rezultat donosi tako naoštrena klima? Kakvi su plodovi? Jeli nam bolje zbog toga? Jesmo li ispravniji ljudi zbog toga? I mijenja li se nešto bitno u nama ako se potrudimo komunicirati svoje apsolutno uvažavajući tuđe i tome naučimo svoju djecu?

Pitanja su to na koja bismo odgovor mogli dobiti uskoro, ako se, naravno, predsjednik RH dosljedno bude držao retorike i poruka kojima se zadužio u kampanji. Nitko od nas, uvjerena sam, ne gaji iluziju da glavni akteri na hrvatskoj političkoj sceni preko noći odustaju od taboriranja, međutim nikome od njih, pa ni Zoranu Milanoviću, ne smije se oduzeti pravo da promijene svoj stil, možda i pokoje uvjerenje te da otvore vrata nekim, što se mene i meni bliske okoline tiče – odavno, novim i puno zdravijim raspravama, razumijevanjima i ophođenjima jednih s drugima, s trećima, četvrtima…Razlika je koliko je i nas.

Da ponovim – samo zajedno smo najjači ikad. A, naše razlike – na mikro, makro, osobnim, poslovnim, duhovnim, političkim, ma bilo kojim razinama….one su kao točke razlaza precijenjene u odnosu na bogatstva, iskustva i snagu koje se stvaraju kada te različitosti s dobrim namjerama – klapaju zajedno.

Komunicirajmo sebe uvažavajući druge, drugačije i – bez straha. Otvorit će se novi svjetovi 🙂

Moglo bi vas zanimati…

Zorane Milanoviću, svaka ti čast!

Zorane Milanoviću, svaka ti čast!

Vlado Gotovac je napokon dobio svog nasljednika i u govorničkom, ali sigurno i u povijesnom smislu. Žargonskim rječnikom, predsjednik je jučer razvalio. Profesionalnim rječnikom, Zoran Milanović je jučer prezentirao najbolje od političko-povijesnog govorništva i...

Korona izbori ili – zamjena staro za novo

Korona izbori ili – zamjena staro za novo

Kampanja je bila potrebna, bila je potentna i odvijala se cijelo vrijeme, no mnogi to nisu uočavali. Bila je i drugačija, u specifičnom trenutku vremena i puna, reklo bi se na kraju, a da zvuči politički korektno, neizvjesnosti.Nekoliko naših highlightsa, isključivo...

0 Comments

Submit a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *