EPK – lucidna komunikacija suočavanjem

logo

Piše: Ana-Marija Vizintin

03/02/2020

EPK 2020. Zanimljivo je krenulo. U oči bodu petokraka čas tu, čas tamo, nadovezujuća, pomalo mračna Opera industriale evocirajući sistem u kojem je nekoć Rijeka imala znatno veću moć i snagu, sijeno na Korzu kao poruka „seljacima“ i nepismenjacima ili kako tko već tumači, sadašnji i budući „petokraka“ eventi koji udaraju u samu srž našeg riječkog života, suživota, tkiva koje stalno pulsira po istim temama: grad koji je putem politike valjda autorizirao samo na sebe antifašističku borbu, gdje se spretno izbjegavaju teme poratnih stotina tisuća zločina (inače, komunistički su zločini prošle godine izjednačeni s nacističkima i to po odluci ni više ni manje nego Europskog parlamenta), ali i grad koji se nalazi u području iz kojeg je najviše ljudi pokazalo interes da sudjeluje u Domovinskom ratu. Grad tada hrabrih i pankerski nabrijanih, naših urbanih riječkih dječaka koji su zaista ostavili srce na tom terenu iako njihovo područje nije bilo ugroženo.

To je Rijeka. U njoj žive dva, tri, stotine svjetova i stalno se sudaraju, ali i hodaju zajedno istim ulicama, plaćaju manje ili više istu komunalnu naknadu, gledaju isti trošni autobusni kolodvor, a u onoj sivoj tišini željezničkog vjerojatno iščekuju odnekud Miru Furlan i zvuk njezinih potpetica da razbije atmosferu zapeća u prostoru i vremenu nekog pa možemo slobodno reći, bez loših konotacija – jugo filmskog remek djela. U Rijeci, smeće po ulicama čiste i sami građani, oni su ti koji trpe dominantnu dosadu „6“ po istoj špranci složenih riječkih kafića, dok se preostala dva ili tri konjski trude pružiti neke nove koncepte, a gdje je tek pomalo zapostavljena ekipa koja je gladna dobrih, ali i više od toga redovitih koncerata, gladna doslovno – klupske ponude, kada smo kod zabave i noćnog života. I to je isto Rijeka.

Vrhunski manevar koji se ne pamti

Komentare na EPK pratim samo od meni relevantnih osoba za koje sam uvjerena da su dovoljno obrazovani, široki i dobrih namjera da bi znali mjeru, dozu, stil i izvukli poantu. Sa svih od, u Rijeci trenutno, „zaraćenih“ strana: jedni se osjećaju prozvanima jer su „prišlići“, drugi se osjećaju prozvanima jer su „domaći judi“, treći jer su kršćani, četvrti jer su domoljubi, peti jer su nepismeni, šesti jer su platili neku buku koju nisu mogli slušati, sedmi jer je produkcija pucala na trenutke, osmi jer im se dira u petokraku, a to je u Rijeci maltene propisom zabranjeno, deveti jer su dio isključene scene, što umjetničke, što manjinske, što ove ili one.  Politika koristi svaku priliku da EPK brže – bolje svrsta među političke pobjede bitno naglašavajući da kritičari nisu dobrodošli i da su oni sada pokazali svima kako se to radi (ogromnim, zajedničkim i politički raznolikim novcima, doduše). Ista je stvar s političkim neistomišljenicima, oni su uglavnom i dalje fokusirani na ponavljajuće ukazivanje petokrake u Rijeci. (Ok je, vidjeli smo je svi), plasta sijena na Korzu i iznosa koje građani moraju plaćati za subotnji i svaki budući doživljaj koji će se svrstavati pod EPK. I jedni i drugi su u pravu, ali tu su i politika i njene interesne zone. Rijeka izvana u jednoj je noći postala najatraktivnija party destinacija u Hrvatskoj, a Rijeka iznutra se pokušava odrediti prema cijeloj priči koja je, mora se priznati, izdominirala: ekipa u i oko EPK je izvela fantastičan manevar kakav se ne pamti – sve političke odlike jednog bitnog, ali, definitivno, ne i jedinog, riječkog mentaliteta, su se sile u program otvorenja: Tko ne dođe, Riječanin! Slogan je to koji gađa u srž: EPK, unatoč svojoj neskrivenoj grandioznosti, preciznosti i gotovo pa nevjerojatnosti u najnajpozitivnijem smislu cjelokupnog subotnjeg događanja, u jednom od svojih konteksta, strahovito uzdrmava po ključnim pitanjima: Tko su Riječani? Postoje li neke propisane odlike koje jedno riječko ljudsko biće mora imati da bi se moglo nazvati Riječaninom? Jesu li Riječani neka zaštićena vrsta ljudi u Hrvatskoj i zbog čega se svi trude svojatati ili, bolje reći, bitno ograničiti pripadnost Rijeci i uokviriti je u samo svoje okvire? Dok je, istovremeno sigurna sam, ta naša Rijeka iscrpljena više od svih nas jer ona voli i naše dečke s Konta koji su bambus u plastici i zvuk Parafa devedesetih zamijenili puškom na ramenu i zvukovima rafala sa šahovnicom na leđima, kao što voli i onu moju pokojnu nonu Juditu, kasnije se vraćam i na nju, koja je, moguće, ove petokrakine dane slavila negdje gore na Nebu ogrnuta zastavom bivše države i plesala neko partizansko kolo.
To je Rijeka. Prihvatimo ili ostavimo. I to je zapravo najveći izazov ove manifestacije – zaista proći suočavajuću katarzu i izaći normalniji, izaći manje opterećeni onime za što, uostalom, nitko od nas ne snosi direktnu odgovornost. Nitko nije kriv što naš gradonačelnik ne može izaći iz ’45. i što su mu fetiš teme dva desetljeća iste, takav je kakav je, ako ništa drugo svoj je, ne fejka, i već ga svi znamo jako dobro. Nitko od nas nije kriv što je Srbija tada napala jugo – tenkovima pod petokrakom. A tko, tek, smije mome pismenome ocu ili bilo kome od tih dječaka tada zamjeriti da su išli u Domovinski rat? I zbog toga ih prozivati danas?

Prilika za suočavanje i katarzu

Puca po šavovima, a nije se ni zahuktalo kako treba i ako se ne prihvati da je tako kako je, da je EPK zamišljena kao jedna preprivlačna i sadržajno toliko bogata i posebna provokacija kojoj je teško odoljeti, provokacija koja se nalazi iza paravana fantastične zabave i energije koja je Rijeci dugo, predugo nedostajala, ali i kao baš jedinstvena prilika da se svi skupa suočimo sa svim, našim, riječkim identitetima – i onim dobrim, i onim njihovim lošim stranama propustit ćemo i svu tu zabavu. Ali, i veliku priliku.
Naime, službena povijest nam ne dopušta da se zatvore bolne priče koje nas tište. Kao raskidi bolnih veza, teško odlaze u fade out bez zatvaranja, bez tzv. closurea koji je ljudski potreban da bismo ostali zdravog razuma i živjeli proaktivno bez čeprkanja po prošlosti. Naravno da ćemo čeprkati tamo gdje je ostalo nedorečeno, nejasno, bolno. U suprotnom, bol se s vremenom pretvara u ljutnju, u bijes, u navale emocija koje je teško kontrolirati. Osjećamo se zakinuti, osjećamo se pozvani istjerivati pravdu, goniti istinu na vidjelo, tražiti sve druge načine da se obeštetimo jer teško je nositi nepravdu. Nemoguće.

Borba za i borba protiv petokrake u duhu EPK

Borba naših očeva, uključujući i mog koji je dosta izenanda sam krenuo u rat nije bila ništa drugačija  od borbe njegovih roditelja, ali u 2. svjetskom ratu. Borba njegove majke pod petokrakom, a njegove početkom devedesetih protiv petokrake. Drugo vrijeme, drugo značenje, drugi kontekst, a potreba ista – potreba da zaštitiš ljude, njihove živote, kuće, djecu, svakodnevni život, svoju zemlju. Normalno da je od ratnih užasa koje je prošla mojoj pokojnoj noni jedina utjeha valjda bila ta Titova slika u dnevnom boravku, ma isto kao što je normalno da je mom ocu za sva vremena petokraka budila bijes, ljutnju, gorčinu svakim novim danom koji mu je život dao još godinama nakon. Tako je kako je u životima mnogih, a u Rijeci posebno – jedno bez drugoga ne ide – ako ništa drugo, znamo da živimo u kraju hrabrih ljudi koji se ne boje pod bilo kojom zastavom zaštititi svoje.
No, da ovo ne bi ispala lekcija iz povijesti jer nisam povjesničarka, vratimo se u sadašnjost.
Svi, kolektivno, bez iznimke – moramo što prije prihvatiti da je naša sadašnjost bitno određena neriješenom prošlošću i da se ta prošlost neće riješiti sigurno još neko vrijeme službenim putem. Jer ako Hrvatska predsjedava Europskom unijom u trenutku kada je riječki odabir glavne teme EPK u direktnom sukobu s gore spomenutom Rezolucijom Europske unije, i više od toga, dok naš premijer predvodi predsjedavanje Europskom unijom koja je jasna po pitanju komunističkih, dakle i partizanskih zločina nakon rata, a mi ovdje u Rijeci grandiozno tulumarimo na račun tih naslijeđenih ideoloških začkoljica – očito je da postoji dovoljna doza sigurnosti da će svaka ta umjetnička provokacija i sarkazam koji izbija iz svake pore pred očima Europe biti opravdani upravo time – umjetnošću koja ne poznaje granice. I to takvim treba prihvatiti.

Vrijeme planiranja EPK, daleko od očiju građana, više ne možemo vratiti. Proizvod je gotov i koliko god on bio kome upitan kroz isturene elemente, on je rijetko odličan. On je zatvoren, on je atraktivan i on nadražuje sa svih strana. On je za Rijeku čak i smislen i on je naša nova mogućnost da napravimo ono što službena Hrvatska, pa i službena Rijeka nikada nisu dopustile jer tim temama nerijetko grade svoje političke platforme – prilika da se dobro ispucamo svi skupa, ispraznimo te tenzije koje su sada na vrhuncu, pročistimo kanale, izrazimo se kroz formu ironije, autoironije, pa i zafrkajuncije i smijeha, ta već sve fraze i frazetine znamo napamet, i malo lakši nastavimo 2021., kada sve skupa završi. EPK je mogućnost da sami u sebi, u svome voljenom gradu riješimo te kolektivne ideološke konflikte koji nas muče jer nam jedino ta opcija trenutno ostaje na raspolaganju – izregulirajmo se sami dragi ljudi.

Ekipa iz HNK Ivana Zajca reagirala je momentalno, na samoj svečanosti otvorenja, ekipa oko zvončara pozvavši svoje simpatizere da ih prate ako misle da su zvončari bili jedino dobro u Operi industriale isto tako, a red je i na svima ostalima koji se osjećaju zakinuto – da s dostojnstvom prihvate okvire jer nemaju mnogo izbora nego suočiti se, odreagirati, pa i dobro se našaliti na račun koga god treba. Sada je vrijeme, a smijeh oslobađa, baš kao i istina. Jer, koliko god da je istinito bilo koje bolno ili provocirajuće povijesno nasljeđe, koliko god da mnogobrojne udruge i pojedince s pravom ljuti da nisu ušli u krug odabranih kreatora EPK i daju joj zaista jednu dozu realnosti više – istina je i da ne moramo uvijek ozbiljno drviti po istini. Pogotovo ako je neozbiljnost jedina mogućnost koja nam je na raspolaganju, a EPK ju nudi širom otvorenih ruku. Nema ni tjedan dana, već se sve izmiješalo, Nastao je popriličan kreativni nered u kojem su se, da, izbrisale granice, u kojem ne znaš tko pije, a tko plaća i koji će, evidentno, biti naša riječka stvarnost još neko dulje vrijeme. Kako bismo svi izašli kao pobjednici i pokazali da je Rijeka zaista grad ljudi koji znaju nositi sve te riječke identitete – prihvatimo poziv i zaigrajmo se onda svi – komunicirajmo kako je Rijeka 2020 i zamislila priču – komunicirajmo lucidno i što opuštenije.

Svi. mi. različiti. Riječani.

Moglo bi vas zanimati…

Zorane Milanoviću, svaka ti čast!

Zorane Milanoviću, svaka ti čast!

Vlado Gotovac je napokon dobio svog nasljednika i u govorničkom, ali sigurno i u povijesnom smislu. Žargonskim rječnikom, predsjednik je jučer razvalio. Profesionalnim rječnikom, Zoran Milanović je jučer prezentirao najbolje od političko-povijesnog govorništva i...

Korona izbori ili – zamjena staro za novo

Korona izbori ili – zamjena staro za novo

Kampanja je bila potrebna, bila je potentna i odvijala se cijelo vrijeme, no mnogi to nisu uočavali. Bila je i drugačija, u specifičnom trenutku vremena i puna, reklo bi se na kraju, a da zvuči politički korektno, neizvjesnosti.Nekoliko naših highlightsa, isključivo...

0 Comments

Submit a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *