Primjer Predsjednice: s naučenom gestikulacijom oprezno i umjereno

logo

Piše: Ana-Marija Vizintin

17/12/2019

Ne ulazeći u predizborne analize i predviđanja, u ovom ćemo se blogu zakratko pozabaviti jednim detaljem koji, uza sve ostale naslove, naslovnice, pošalice, internetske memove i ostale alate za podizanje biračke tenzije uoči predsjedničkih izbora, svakako plijeni pažnju, a to je neverbalna komunikacija kandidatkinje i aktualne predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Prije svega, naravno, mislimo na onaj najupadljiviji dio, a to je njezina gestikulacija rukama.

Već nakon prvog kruga posljednjih predsjedničkih izbora u tom trenutku – još uvijek kandidatkinja za predsjednicu države dala je preduvid u probleme na tom polju koji su se u narednih 5 godina razvili do usijanja. Naime, te je večeri, 28. prosinca 2014. Kolinda Grabar – Kitarović okružena uglavnom volonterima stranke održala svoj prvi govor s okusom pobjede koji bi spadao u red očekivanih, uglavnom uobičajenih obraćanja, pripremljen i solidno izveden u većini elemenata, osim u – gore spomenutim gestikulacijskim tranzitima njenih razigranih ruku. Kada znamo kakve je govorno – neverbalne performanse nudio njezin prethodnik, dr.sc. Ivo Josipović, njezin je cjelokupni govorni asortiman, u koji spadaju i geste, čak došao i kao stanovito osvježenje na govornoj sceni Hrvatske. Barem na trenutak.

No, čak niti na samome početku njezinog budućeg petogodišnjeg mandata, unatoč dotadašnjem kretanju u društvu visokih svjetskih dužnosnika, Grabar – Kitarović nije ponudila razinu obraćanja koje bi se očekivalo kao rezultat višegodišnjeg diplomatskog djelovanja. Kako smo spomenuli na početku, njezine su geste vrlo teško pratile sadržaj o kojem je govorila. Primjera radi, istim je gestama izrazila svoje duboko suosjećanje prema „teškoj socijalnoj i gospodarskoj situaciji“ u zemlji te istima ispratila i pobjedničku atmosferu izglasanih „promjena, zaokreta i hrabre vlasti“. Radi se o gesti spojenih prstiju na jednoj ili obje ruke podignute u zraku kojima je predsjednica izarzila dvije oprečne emocije:

Osim što ova gesta primarno označava brojnost nečega, veliku količinu, pa je svakako najneprimjerenija i bez učinka kada predsjednica uz nju spominje podatke o minimalnom novcu utrošenom u kampanju, niti u ostalim dijelovima njezinog obraćanja ova gesta, u najmanju ruku, nije bila adekvatno korištena.

No, bile su to njezine prve jače govorničke epizode u javnosti kojima se smjelo gledati kroz prste. Također, ovaj ili drugi slični primjeri nisu narušili ukupan dojam koji je na samim počecima još koliko toliko bio i održiv: Grabar – Kitarović djelovala je dovoljno dominantno i samouvjereno, nudila je i doziranu spontanost, osmjehivanje, pljeskanje uz publiku, otvorenost. Spretnost u izražavanju također nije djelovala bitno prijeteće.

DOBRE PRILIKE OTPUHANE JEDNIM UDARCEM ŠAKE O STOL

A, onda je krenuo i njezin govornički put s pozicije državnice. S manje ili više uspjeha naša je predsjednica neko vrijeme spretno balansirala između ozbiljnijih govorničkih gafova, poput onog kada je novinaru sama uzela mikrofon iz ruke kako bi dala svoju izjavu, i sasvim solidnih obraćanja svojstvenih prvoj ženi jedne države. Međutim, međutim, međutim, uz izrazito nepovoljnu medijsku klimu u kojoj nikako ne pozdravljam bilo koju vrstu seksističkog tretmana bilo šalom, ironijom, sarkazmom na račun odijevanja, boje kose, primjerene ili neprimjerene težine itd. (čega se predsjednica zaista nagledala i naslušala na svoj račun i sigurno joj nije bilo lako, jer uz baš toliko ad hominem komentara nikome ne bi bilo), ona je nažalost uspjela pred kraj mandata kompletno, gotovo u dahu, sama, vlastitim „zalagenjem“ i, možda, ponekim promašenim savjetom svojih suradnika, urušiti sve iole dobre karte svojih javnih nastupa.
Otpuhala ih je spretno kao sedmogodišnjak svjećice na rođendanskoj torti. Politiku je nezahvalno komentirati, našlo bi se tu svakome ponešto, no oko nastupa predsjedavajuće osobe jedne države koji su na rubu drame i karikature se zaista mora govoriti. Od trenutka kada se prije nekoliko mjeseci predsjednica u razgovoru za HRT, braneći Hrvatsku od srbijanskih tenkova iz jednog sasvim umjereno ritmičnog, dovoljno rezonantnog, intonacijski sređenog, a gestama dovoljno prihvatljivog govorenja iznenada trgnula, kao iz nekog sna, približivši se ciljano rubu stolice na kojoj je sjedila i sasvim, sasvim neočekivano, lupila šakom o stol – predsjednica kao da je odzvonila i samoj sebi. Naime, od siline koja je odzvonila HRT-ovim studijom lagano je „poskočila“ čak i vaza s cvijećem koja se nalazila na stolu ispred nje i voditelja. Kolinda Grabar Kitarović udarila je konačno „ne“ – i to ne velikosrpskoj agresiji i tenkovima kojih nema, već vlastitoj slici u javnosti koja zaista nije nužno morala doći do kadrova kakvim svjedočimo posebno zadnjih dana.

Kolinda Grabar Kitarović zadnjih mjesec dana komunicira izrazito napregnuto, naučeno, bilo sadržajno, bilo neverbalnim elementima među kojima su njezine geste u prvom planu. Ono čemu nas predsjednica uči jest zapravo važnost primjerene gestikulacije kada je ona naučena. Naravno da se nitko nije rodio s tom vještinom razrađenom do savršenstva i da nitko od nas ne zna kako bi se ponašao u živoj govornoj situaciji, no forsirati nešto što očito nije prošlo svoj prirodni put razvoja nije ni u kojem slučaju dobro, a pogotovo ne s neverbalnim elementima koji našem svakodnevnom ili službenom govoru trebaju biti ništa manje od savršene, doslovno savršene dopune, platforme koja podupire naš sadržaj, a ne kamikaza koja će dodatno ubiti ono što želimo reći. S obzirom na to da gestikulacija spada među noseće neverbalne elemente naše poruke, da ne kažemo da bez nje praktički i nema dobrog sadržaja, ona u najvećoj mjeri mora biti prirodna i spontana. Geste i ostali neverbalni izrazi naprosto „dokazuju“ autentičnost govornika. Ako geste nisu autentične ili što bliže tome – sav sadržaj može biti fenomenalno fantastičan, ali kod slušatelja će zbog tog nekog nevidljivog x faktora izazvati prije otpor nego oduševljenje. Učenje gesti je, pritom, nužno samo u onoj mjeri u kojoj može potaknuti prirodne procese povezivanja misli i pokreta, koliko iz prilike u priliku ide. Tako se razvija kvalitetno upravljanje gestama i njihovo sigurno „puštanje“ na slobodu.
U svakom drugom slučaju, ako se gestikulacija već mora izražavati ad hoc, nekim ciljano naučenim načinom onda tu, prema vlastitoj praksi rada s različitim govornicima, vrijedi pravilo da je bolje manje nego više, što pokazuje upravo i predsjedničin primjer. Njezinim bi se protukandidatima također pronašlo izuzetno bitnijih omaški, no u ovome su dijelu ipak zasad dovoljno stabilniji da njihove poruke prati, doduše, skromnija, zbog toga i manje funkcionalna, ali za njihov sadržaj učinkovitija gestikulacija. Bolje je i siromašno, ali pripadajuće i spontano, nego naučeno, a „pijano milijarderski“ i gotovo pa – mahnito. O neverbalnoj komunikaciji i ostalim elementima koji podupiru govorni sadržaj nikada nije višak učiti pa ćemo tako i mi daljnje bavljenje ovom izrazito važnom temom nastaviti čim prije.

Mnogo puta 🙂

Moglo bi vas zanimati…

Zorane Milanoviću, svaka ti čast!

Zorane Milanoviću, svaka ti čast!

Vlado Gotovac je napokon dobio svog nasljednika i u govorničkom, ali sigurno i u povijesnom smislu. Žargonskim rječnikom, predsjednik je jučer razvalio. Profesionalnim rječnikom, Zoran Milanović je jučer prezentirao najbolje od političko-povijesnog govorništva i...

Korona izbori ili – zamjena staro za novo

Korona izbori ili – zamjena staro za novo

Kampanja je bila potrebna, bila je potentna i odvijala se cijelo vrijeme, no mnogi to nisu uočavali. Bila je i drugačija, u specifičnom trenutku vremena i puna, reklo bi se na kraju, a da zvuči politički korektno, neizvjesnosti.Nekoliko naših highlightsa, isključivo...

0 Comments

Submit a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *